Povijest razvoja antioksidansa

Kako bi se prilagodile evoluciji iz morskog života u kopneni život, kopnene su biljke počele proizvoditi antioksidanse poput vitamina C, polifenola i tokoferola koje morski život nije imao. Tijekom evolucije između 50 i 200 milijuna godina, biljke angiosperme razvile su mnoge antioksidativne prirodne pigmente - posebno tijekom jure - kao kemijsko sredstvo obrane od reaktivnih kisikovih vrsta, nusproizvoda fotosinteze. klasa tvari. Izvorno, pojam antioksidans specifično se odnosi na kemijske tvari koje mogu spriječiti potrošnju kisika. U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću opsežna su istraživanja bila usmjerena na upotrebu antioksidansa u važnim industrijskim procesima, kao što su zaštita od korozije metala, vulkanizacija gume i prljanje motora s unutarnjim izgaranjem uzrokovano polimerizacijom goriva.
Rana istraživanja bioloških antioksidansa usredotočila su se na to kako koristiti antioksidanse za izbjegavanje užeglosti uzrokovane oksidacijom nezasićenih masnih kiselina. Antioksidacijska aktivnost može se jednostavno izmjeriti mjerenjem brzine oksidacije komadića masti nakon što se stavi u hermetički zatvoren spremnik s oksigenacijom. Međutim, s otkrićem i potvrdom vitamina A, C i E, koji imaju antioksidativno djelovanje, ljudi su shvatili važnost antioksidansa koji igraju biokemijske uloge u organizmima. Nakon spoznaje da se tvari s antioksidativnim djelovanjem i same mogu lako oksidirati, počelo je istraživanje mogućeg mehanizma djelovanja antioksidansa. Proučavanjem kako vitamin E sprječava peroksidaciju lipida, pojašnjeno je da antioksidansi, kao redukcijski agensi, reagiraju s aktivnim kisikovim vrstama kako bi izbjegli oštećenje stanica aktivnim kisikovim vrstama i postigli učinak antioksidacije.